Branitelji iz općine Cestica organizirali posjet Vukovaru i Aljmašu

Posjetili muzeje i crkve te položili vijenac na Memorijalnom groblju

       Jedno od najvećih mjesta stradanja u Domovinskom ratu je grad Vukovar koji su uz domaće stanovništvo branili i pripadnici Zasebne postrojbe Policijske uprave Varaždin koju su sačinjavali policajci iz Policijskih stanica Čakovec, Ivanec, Ludbreg, Novi Marof i Varaždin među kojima su bili i policajci s područja općine Cestica.

    U spomen na žrtve stradale, poginule i nestale u obrani grada, kao i one pogubljenje nakon zauzimanja Vukovara vukovarski branitelji iz cestičke općine organizirali su, povodom Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i dana hrvatskih branitelja, jednodnevni posjet, a cijeli posao na organizaciji putovanja preuzeo je hrvatski branitelj Boris Veselnik. Polazak je predviđen ujutro u pet sati ispred OŠ Cestica, a pohodu su se priključili i članovi Hrvatskog društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora, obitelj u Vukovaru nestalog Marijana Vučaka te predstavnici 14 cestičkih mjesnih odbora koji nisu bili zauzeti drugim obvezama i ostali zainteresirani mještani. Za putovanje u Vukovar prijavili su se i bili u autobusu: Darko Posavec, Biserka i Boris Veselnik, Natalija i Marijan Škrinjar, Metka i Milivoj Jamnik, Ivanka i Josip Težak, Nada i Franjo Kokot, Josipa Veselnik, Đurđa i Josip Vunderl, Andreja i Franjo Talan, Milan Borak, Klaudija i Stjepan Obadić, Dušanka i Josip Šrkinjar, Neža Kovačić - Vučak, Anđela i Mirko Vučak, Stanko Vincetić sa suprugom i kćerkom, Rudolf Boršić, Andreja i Damir Jamnik, Štefica i Slavko Talan, Marija, Vera i Josip Korotaj, Marija i Stjepan Borak, Vanika, Terezija Bednjanić, Branka i Vlado Županić, , Katarina i Marijan Borak, Katica Obadić, a pridružili su nam se i Marica i Marijan Galeković iz Zagreba i Davorka i Stanko Oblaković koji su došli u Hrašćici. 
       U dogovoreno vrijeme ušli smo u autobus i krenuli prema Varaždinu u kojem nam se pridružio Darko Posavec, zamjenik Zasebne postrojbe Policijske uprav Varaždin koja je sudjelovala u obrani Vukovara te nas po dolasku u Vukovar detaljno upoznao s obranom grada i položajima koje se čuvali i branili varaždinski policajci. U prvom dijelu putovanja putnici su pogledali sedamdesetominutni film, „Vukovarska pasija i križni put“, a na prvo odredište na Trpinjsku cestu stigli smo nešto iza deset sati. Kod spomen ploče s upisanim imenima poginulih i nestalih vukovarskih branitelja iz PU Varaždin, a koju su u spomen na stradale 18, studenoga 2006. godine podignule Međimurska i Varaždinska županija, pomolili smo se za stradale i zapalili svijeće. Potom smo u obližnjem Spomen domu hrvatskih branitelja razgledali i izložbu Tragom srpskog zločina, uz pomoć djelatnika Muzeja, Maria Lozančića, a potom smo se ponovo ukrcali u autobus i krenuli prema bolnici u kojoj je naš dolazak najavljen za 11 sati. Putem nas je Darko Posavec upoznao s položajima koje su branili varaždinski policajci te istaknuo da je od 185 policajaca 40 pripadnika sudjelovalo u obrani Vukovara, a drugi su razmješteni na položaje u Borovo Naselju.

Memorijalni muzej - „Mjesto sjećanja – vukovarska bolnica 1991“

      U zakazano vrijeme stigli smo u bolnicu te se uputili u podrum u kojem se pod neprestanim granatiranjem grada, u ratnim uvjetima, cijelo vrijeme opsade pružala medicinska skrb svim bolesnima i ranjenima, kako civilima tako i braniteljima. O radu bolnice u doba opsade, kao i postavci Muzeja govorio nam je Dalibor Lakitić . Tu se pod granatama, rađalo i umiralo, a u doba najžešćih napada u bolnici je bilo smješteno cjelokupno medicinsko osoblje s obiteljima. S jedne strane jer pod kišom granata nije bio moguć siguran odlazak u domove, a s druge strane jer je zbog velikog broja ranjenika bila potrebna stalna nazočnost liječnika. U ulaznom dijelu Muzeja nalazio se prijemni dio sa stolom gdje se prema stupnju i vrsti ozljeda ranjenik upućivao na daljnju medicinsku obradu i skrb. U tim najtežim danima u bolnici je zaprimljeno preko 2500 ranjenika. Od 25. kolovoza pa do 18. studenoga kada je daleko nadmoćnija okupatorska vojska skršila otpor branitelja i ušla u bolnicu, svakodnevno je u bolnicu zaprimljeno 20– 30, pa i 80 ranjenika rekla je dr. Bosanac, ravnateljica bolnice. – Nakon primarnog zbrinjavanja i najnužnijeg  liječenja, stare i bolesne smo zbrinjavali u civilna skloništa, ranjenike u rezervnu bolnicu Borovocomerc i okolna civilna skloništa tako da napravimo prostor za nove. Naročito je bilo teško posljednja dva tjedna kada je zbog žestina napada bila onemogućena komunikacija s Borovim Naseljem tako da su svi dopremljeni morali ostati u bolnici. Polovicom studenoga u bolnici je bilo preko 450 ranjenih i bolesnih i preko 300 medicinskog osoblja i članova njihovih obitelji. U vrlo teškim uvjetima dočekali smo pad Vukovara i evakuaciju za koju smo se nadali da će nam pomoći da dalje ranjenike uputimo u mjesta gdje će im biti pružena bolja medicinska i sveukupna pomoć i zaštita. Nažalost umjesto toga veliki broj njih završio je na Ovčari. – rekla je dr. Vesna Bosanac.

      Po ulasku jugo-vojske u Vukovar, 18. studenoga 1991. godine, istoj je predana sva dokumentacija bolnice koja do danas nije vraćena. Nakon okupacije Vukovara i ulaska  u vukovarsku bolnicu, JNA i srpske paravojne postrojbe su 20. studenoga odvele iz bolnice i pogubile najmanje 267 osobe. Od toga broja do 1. srpnja 2006. godine iz masovne grobnice na Ovčari ekshumirani su i potom identificirani posmrtni ostaci 190 osoba, 17 osoba ekshumirano je i identificirano na drugim lokacijama, a za još 59 osoba se ne zna gdje su odvedene, tj. njihova tijela još nisu pronađena, ekshumirana i dostojno pokopana. – Zapisano je na posljednjoj pločici u podrumu hodnika muzeja i bolnice u dugačkoj kronologiji sastavljenoj, u nedostatku odnesenih dokumenata, po sjećanjima doktora i upisano u spomen zid. Nakon uvodnog upoznavanja s radom bolnice u ratnim uvjetima pogledali smo kratki film o bolnici, a potom smo krenuli u razgledanje Muzeja. Cijela posjeta Muzeju trajala je oko 45 minuta, a vidno potreseni svoja zapažanja brojni su unijeli u knjigu dojmova, kupili po koji suvenir, knjigu, DVD i ostalo te smo krenuli prema izlazu. Naš vodič kroz prostor Muzeja rekao je da je u bolnici posljednjih dana pred okupaciju bila određena količina vode po osobi na pola litre, nije bilo grijanja, a struja se proizvodila pomoću agregata. U bolnici je u to vrijemo rođeno 16 djece, od kojih je jedno poginulo i vodi se kao najmlađa žrtva.

Posjet Memorijalnom groblju i Ovčari

       Slijedeća postaja našeg subotnjeg putovanja bio je Franjevački samostan i Crkva Sv. Filipa i Jakova kamo smo planirali doći oko podneva. Na ulazu u dvorište samostana čekao nas je fra Gordan Propadalo, gvardijana. No, mi smo došli pješke sa suprotne strane, zovemo poglavara s kojim se na  ulazu u samostan pozdravljamo te kroz hodnik samostana ulazimo u dvorište kamo smo trebali doći autobusom. Ulazimo u dvoranu gdje nas naš domaćin kratko obavještava da samostan i, sada uglavnom obnovljenu, crkvu često posjećuju i izletnici koji plove Dunavom. Ulazimo u dvoranu smještenu u Pastoralnom centru Sveti Bono, zajedno pogledasmo desetominutni film te potom ulazimo u Crkvu sv. u kojoj je u sjećanje na vukovarska razaranja neobnovljen ostao oltar nasuprot Dunavu.  

       Umjetničke slike baroknih i novijih majstora resile su oltare, zidove crkve i samostanske prostorije do razaranja tijekom Domovinskog rata, kada je crkva srušena i franjevci prognani, franjevački samostan s crkvom sv. Filipa i Jakova bio je najstariji očuvani barokni spomenik i uopće najstarija vukovarska građevina. Kompleks je danas obnovljen, a u crkvi nema freski.

    Tu smo se zadržali oko jedan sat, a također u suvenirnici kupljena je po koja uspomena, knjiga, DVD, ali i krunica. Oprostili smo se od našeg domaćina i krenuli prema Dunavu, do spomen križa žrtvama za slobodnu Hrvatsku. Križ je postavljen na ušću Vuke u Dunav, a u gornjem dijelu postolja uklesane su glagoljicom riječi „Navik on živi ki zgine pošteno“. Za uspomenu snimamo zajedničku fotografiju te se upućujemo prema restoranu u kojem smo imali ručak, već prema izboru. Na meteorološkom stupu zabilježena su 32 stupnja. Dolazimo u restoran koji je s pogledom na Dunav. Većina se odlučila za soma, a mi ostali bili smo zadovoljni i čobancem.

      Nakon sat vremena polako se vraćamo prema autobusu, tu smo se okrijepili s pokojim hladnim gemištom, već prema izboru, a potom polazimo prema Memorijalnom groblju. Tu nas je dočekao vodič Damir. Vijenac u ime Općine Cestica polažu Stanko Vincetić, hrvatski branitelj Vukovara i roditelje nestalog Marijana Vučaka, Mirko i Josipa i supruga mu Neža, prijatelj iz školskih dana Boris Veselnik, a potom i mi ostali. Nakon molitve za žrtve, poginule i nestale branitelje i civile vodič nam objašnjava raspored grobova na Memorijalnom groblju, a Stanko uz pomoć vodiča uspijeva pronaći grob prijatelja, hrvatskog branitelja  Zvonimira Šimića (4. prosinac 1951. – 19. studeni 1991.) u spomen na poginule za svakog je postavljeni mali drveni bijeli križa, a dva izdvojena namijenjena su najmlađoj i najstarijem poginulom u srpskoj agresiji i napadu na  Vukovar 1991. godine.

      Oko 16 sati upisujemo svoj dolazak u knjigu dojmova, odlazimo u autobus i krećemo prema zadnjem odredištu našeg jednodnevnog posjeta Vukovaru. Krećemo prema grobištu Ovčara gdje palimo svijeće, a na povratku zaustavljeno se u „hangaru“ gdje su srpske snage svoje „zarobljenike“ koje su dopremile iz bolnice zlostavljale i mučile prije odvođenja na likvidaciju. Hangar, kao mjesto ratnih zločina, u znak sjećanja na žrtve, pretvoren je u memorijalni centar. Na stropu spomen-doma postavljena je po jedna žaruljica-zvijezda za svakoga ubijenog i nestaloga u hangarima Ovčare. U podu su instalirane čahure kao simboli sredstva izvršenja zločina. Slike ubijenih i nestalih iz Vukovarske bolnice, njih 261, raspoređene su po zidovima u nizu koji ima oblik pletera, a ispod njih su izložene osobne stvari ubijenih nađene u masovnim grobnicama. Cijeli Spomen dom Ovčara je u mraku, jer su se zločini događali noću. Na sredini poda nalazi se spirala, simbol zatvorenog kruga zla. Atmosfera u hangaru osmišljena je tako da što više nalikuje onoj iz 1991. g. te da svaki posjetitelj može osjetiti tu mračnu atmosferu. Tijekom agresije i okupacije Vukovara kroz srpske je logore prošlo oko 10 000 zarobljenih hrvatskih branitelja i civila. Prema podacima Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, u hangarima na Veleprometu ubijeno je oko 700, a 1 200 zatočenih hrvatskih branitelja i civila vođeni su kao nestali. Do danas se još 324 branitelja Vukovara nalaze na popisu nestalih.

     Oko 17 sati krećemo natrag put Vukovara i kroz Borovo Naselje upućujemo se prema Aljmašu, a putem nam naši branitelji pokazuju i danas razrušene kuće u kojima su boravili u vrijeme svog boravka u obrani Vukovara.

     U Aljmašu, kamo smo pristigli oko pola šest sati s poviješću svetišta Gospe od utočišta, protjerivanju stanovništva i rušenju crkve u Domovinskom ratu te njenom novom podizanju upoznao nas je župnik Ante Markić, a nakon dvadesetominutnog razgledavanja crkve mnogi su otišli do Dunava, suvenirnice te smo nakon toga krenuli prema Varaždinu i Cestici.

      U obrani Vukovara 11. rujna 1991. za obranu Vukovara iz Varaždina otišlo je 185 policajaca. U obrani je 21 pripadnik poginuo, a 5 ih se se vodi kao nestali, među njima i Marijan Vučak iz Babinca

    Na fotografijama, Hodočasnici kod spomen križa na Memorijalnom groblju (1)kod spomenika na Trpinjskoj cesti(2), Razgledavanje izložbe u Spomen  domu (3), U Muzeju Memorijalni muzej - „Mjesto sjećanja – vukovarska bolnica 1991.“ (4-6), Franjevački samostan i Crkva Sv. Filipa i Jakova (7-8), Kod spomen križa na ušću Vuke u Dunav (9), Na Memorijalnom groblju (10), na grobištu Ovčara(11) i u Crkvi Gospe u Aljmašu (12)