Na groblju u Cestici, u nedjelju 3. lipnja 2012.

Pokopan Josip Talan (1930. – 2012.) otac šestero djece 
    Nakon dugogodišnje bolesti, u četvrtak, 31. svibnja 2012. u varaždinskoj bolnici preminuo je Josip Talan, otac šestero djece, djed dvadeset i jednog unuka i pradjed 17 praunuka. 
    U prisutnosti rodbine i brojnih prijatelja obred sprovoda vodio je i misu zadušnicu predvodio, uz sudjelovanje svećenika Ivana Žmegača, Mirka Kemiveša, Ante Kukavice i Branka Lipše, vlč Vjekoslav Pavlović, pokojnikov bratić, župnik župe Sv. Ivana Nepomuka iz Stupnika kod Zagreba, a na groblju se u ime župe od pokojnika oprostio i domaći župnik vlč Ivan Košić, koji je iznio i kratak životopis. – Josip je bio treće od petero djece Antuna i Terezije rođene Pavlović, rodio se 1. ožujka 1930. u Križovljanu 4. Vjenčao se 20. siječnja 1954. godine s Terezijom Grmec, djevojkom također iz uzorne katoličke obitelji kao i sam, između ostalog te obitelji dale su Crkvi svaka po jednog svećenik (fra Franjo Talan i Trpimir Stjepan Grmec opaska ft)). Sami su rodili šestero djece Mariju, Franju, Anu, Stjepana, Šteficu i Tomislava. Za župu Križovljan učinio je osobno, a i obitelj, mnogo dobra u materijalnom i duhovnom pogledu. Zahvaljujem mu na svemu. Svakog dana, kad god je mogao dolazio je na misu i pričest, nije se sramio biti svjedok vjere pa možemo imati nadu da ga je Bog već nagradio srećom na nebesima.         
       Josip Talan rođen je u obitelji zvonara, a u uređenju crkve i okoliša pripomogla je cijela obitelj. Osnovnu, četverogodišnju školu završio je u vrijeme nastanka Nezavisne države Hrvatske, a 10. travnja 1941. godine bio je i svjedokom odvođenja i ubojstva od njemačke vojske župnika Ivana Mađarića. Kao dijete potkraj rata radio je na kopanju rovova, „Panzer“ graba, a u sjećanje mu se urezala i slika kretanja kolona „križnog puta“ koje su potkraj mjeseca svibnja 1945. prolazile iz smjera Bleiburga i Slovenije prema Varaždinu i istoku. Bolna su mu bile i sjećanja na poratne progone Crkve, proganjanje i rastjerivanje hodočasnika župe Križovljan i ostalih na Mariji Bistrici, zabranjivanje tradicionalnih procesija, a i progona svećenika među kojima je u Staru Gradišku otpremljen i križovljanski župnik Josip Bakan. U oskudici i siromaštvu u kojem je cijeli kraj živio pred Drugi svjetski rat, za vrijeme rata i poraća, odrastao je, a bolno mu je u sjećanju ostalo oduzimanje „viškova“ hrane, i progon obitelji zbog polaska brata Franje sjemeništa, Bogoslovije i prihvaćanja svećeničke službe. Ali ujedno je bio ponosan na žrtvu koju je za očuvanje vjere i domoljublja mogao dati i vlastiti doprinos. 
      Nakon rata, pedesetih godina zaposlio se na izgradnji dalekovodu, otišao je u obveznu vojsku, koju je služio na Korčuli (27. listopada 1950. – 11. rujna 1952.). U crkvi Uzvišenja sv Križa vjenčao ga je vlč. Ivan Dugi, 20. siječnja 1954. godine. Skroman zajednički život mlada obitelj započela je zajedno s roditeljima Antunom i Terezijom, bakom Helenom i djedom Blažom, živjelo se od poljoprivrede a posebno se radovao svakim djetetu, kasnije i unucima i praunucima. Djecu je zajedno sa suprugom i ostalim članovima obitelji odgajao u ljubavi prema Bogu i domovini, u poniznosti i skromnosti, s osjećajem ljubavi prema potrebnima i ponosom da se i u siromaštvu ljudima u potrebi ima što dati i pokloniti. Opće siromaštvo nije mimoišlo ni obitelj Talan, poljoprivreda na sitnom posjedu tek je omogućavala preživljavanje i plaćanje poreza državi, a stasanjem djece za školu iziskivalo je i financijska izdvajanja koja se nisu mogla osigurati. Srećom tih godina popušta i strogi sustav državne kontrole te se u potrazi za preživljavanjem brojni odlučuju za zapošljavanje u zapadnoj Europi te se Josip, da bi prehranio brojnu obitelj 1966. godine zaposlio u Austriji, na građevinarstvu. Supruga Terezija posvetila se odgoju djece i brigom za gospodarstvo, a zimskih mjeseci s djecom je bio i otac, kao i za katoličkih  blagdana, posebno Božića, koji se u doba komunizma u domovini nisu javno smjeli slaviti. Početnih godina nedjeljom popodne, kasnije ponedjeljkom ujutro, odlazio je u Graz, a kući se vraćao petkom navečer. U Grazu je kao tesar radio na raznim gradilištima, sve do odlaska u mirovinu 1989. godine. S oduševljenjem je dočekao osamostaljenje Hrvatske i prestanke progona Crkve, a s očinskom brigom i molitvom ispraćao je na ratište najmlađeg sin Tomislava, hrvatskog branitelja. 
     U djetinjstvu osjetio je sav jad i siromaštvo, neimaštinu, kao i brojni iz generacije.... po ljeti spavalo se na štali, a u zimi toplije je bilo u  štali....Kad je 1973. počeo graditi kuću pitali su ga zašto graditi tako veliku, a u kući je bilo  11 članova obitelji. Rekao je da kad mi dođu bratići (i sestrične) iz Osijeka da imaju gdje prespavati, da ne trebaju spavati na štali.   Kuća je napravljena, djeca porasla i formirala vlastite. Kuća je ostajala sve praznija.... No, nesreća i vojni napad s istoka na Hrvatsku nas zbližava, a kuća se ponovno popunila tek u Domovinskom ratu, nakon zauzimanja Vukovara od strane JNA i raznih srpskih postrojbi, kada je konačno i ugostila Osječane, doduše već drugu generaciju i mlađe .... Pokidani kontakti ponovo su uspostavljeni. 
     Polako dolaze i unuci, pa i praunuci, a kompletna obitelj najčešće je na okupu za Josipovo. Rado je hodočastio dok mu je zdravlje dozvolilo, a na proštenje svetom Josipu u crkvi na Banfici posljednji puta bio je ove godine, poslije liječničkog pregleda u varaždinskoj bolnici. 
        Uz šestero djece od kojih kćerka Ana od posljedica prometne nesreće, 4. listopada 1986. godine, umire u varaždinskoj bolnici 12. listopada radovao se i unucima, a cijelu obitelj bolno je potresla smrt unuke Marije Bogataj (26. 09. 1984. – 26. 05. 1995.) koja je preminula nakon prometne nesreće kod OŠ Apače. Djeca kćeri Marije (1954.) i Branka Bogataj su Anita, Miroslav, Ivan, Brankica i Marija (poginula 1995.), a tu su i praunuci Lara, Lucija, Žana i Klemen. Djeca pokojne kćeri Ane (06. 05. 1960. – 12. 10. 1986.) i pokojnog Ivana Rodeš su Jelena, Valentina, Franjo, Marija i Matija, a tu su i djeca – praunuci Tea, Lana, Ena, Ana, Julijana, Saša, Emili, Melani, Marinela, Ivan, Karlo, Dominik i Sven. Djeca kćerke Štefice (1963.) i Petra Kranjčić su Ana, Antun i Suzana. Sin Franjo (1958.) i Andreja r. Golub imaju troje djece, Anu, Blaža i Valentina, a djeca Stjepana (1963.) i Jadranke r. Oreški su Marija i Emanuel. Najmlađi sin Tomislav ostao je, zajedno sa suprugom Bojanom r. Lazar, živjeti s roditeljima, a tu su i unuci Helena i Marko, i najmlađa Katarina rođena 31. listopada 2011. godine. 
       Dok je mogao rado je pomagao i drugima, a za proštenja dar nije zaboravio dati ni unucima, kao ni za rođendane i imendane, polasku na hodočašća, školske izlete i ostale potrebe. U mlađim danima dok je mogao i zdravstvene prilike dozvolile rado je hodočastio, rado je s članovima Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava sudjelovao na misama zadušnicama za žrtve komunističkih progona. Od Kočevskog roga, grobišta Lug kod Bjelovara gdje je u poratnim likvidacijama stradao u župi Križovljan rođen svećenik Antun Klasić, a od 1995. godine, na drugu nedjelju mjeseca lipnja redovito je sudjelovao na misi zadušnici na grobištu Pancerica u Virje Otoku, za koju je i sam dao doprinos kod izgradnje i uređenja. 
   Posljednjih godina zdravstveno stanje se pogoršalo, a redovite kontrole kod liječnika prešlo su u tjedne posjete. U ponedjeljak na večer, 28. svibnja 2012. odlazi na hitnu u Varaždin odakle je prebačen na interni odjel. Na oproštaju, pred ponoć zamolio je sina koji ga je dopremio u bolnicu da obavijesti Kapucine, fra Josipa da ga posjeti i podijeli bolesničko pomazanje, iako je na ispovijedi bio redovit, kao i na nedjeljnim i blagdanskim misama, koje ni u bolesti nije propuštao, a posljednji puta u crkvi Uzvišenja sv. Križa u Radovcu pričestio se pod ranom misom u nedjelju 27. svibnja. Želju mu je fra Josip ispunio. No, srce nije izdržalo, jedno stanje se saniralo, a drugo pogoršalo te ga Gospodin u četvrtak, 31. svibnja, pred ponoć pozove k sebi. 
      U otpusnom pismu, napisano od odjelnog liječnika Ivana Bogadi, dr.med.,spec. interniste, zapisano je osam dijagnoza, a u zaključku - Talan Josip hospitaliziran je zbog krvarenje u rektumu uslijed intoksikacije (trovanja) varfarinom te posljedične srčane smetnje od ranije poznatog proširenja srčanog mišića uslijed suženja aorte, te pogoršanja nedovoljnog rada bubrega uz povećanje kalija.  Krvarenje prestaje spontano na srčanu i bubrežnu terapiju, dolazi do kratkotrajnog poboljšanja no bolesnikovo stanje se srčano pogoršava četvrti dan u bolnici te usprkos terapiji dopaminom umire. 
      U petak ujutro obitelji stiže obavijest o smrti te je nakon sređivanja potrebnog popodne otpremljen prema rodnom mjestu. Na dvorištu obiteljskog doma obitelj se molitvom oprostila od pokojnog Josipa, a potom je nešto iza 15 sati kolima tvrtke Anemona otpremljen u mrtvačnicu groblja u Cestici. 
      Molitvu krunice na večer u petak i subotu, i pred ukop predmolile su Nadica Levanić i Marija Ivančić, a sućut supruzi, djeci i obitelji izrazili su brojni prijatelji i poznanici, kao i predstavnici Općine Cestica, Varaždinske biskupije, Hrvatskog žrtvoslovnog društva, Društva za obilježavanje grobišta iz Varaždina, Slovenije i Međimurja, Udruga Daksa 1944/45 iz Dubrovnika, udruga Macelj i ostali. 
       Obred sprovoda predvodio je u nedjelju s početkom u 15 sati vlč. Vjekoslav Pavlović, a lijes s tijelom pokojnog Josipa prenijeli su vatrogasci DVD-a Križovljan Cestica. U vatrogasnoj odori bili su bratići pokojnog Josipa, Stanko Kalsić, Božo Slunjski i Ivica Pavlović te Milan Borak, Milan Županić,  Antun Zagorec, Ivan Oković i Petar Humek. Na čelu pogrebne povorke križeve su ponijeli David i Fabijan Podgorelec, a sliku pokojnog djeda Josipa nosio je unuk Marko. Dirljivom ispraćaju doprinijeli su i pjevači  grupe „Requiem“. Za vrijeme ukopa otpjevali su pjesmu Otišao je otac moj polako, a za sve dobro što je pokojnik učinio za života zahvalili su mu pjesmom Fala. 
      Sprovodna misa potom je služena u crkvi Uzvišenja svetog Križa u Radovcu, a uz pratnju na orguljama unuke Ane Kranjčić pjevao je zbor mladih župe Petrijanec i prisutni na bogoslužju. Tradicionalne karmine održane su u sali DVD-a Križovljan Cestica, a po tradiciji mjesto predviđeno za umrlog ostalo je prazno, kao i tanjur, pribor za jelo i čaša. Na zidu iznad tog mjesta bila je slika pokojnog Jože, a molitvu je predvodio fra Ante Kukavica, gvardijan Kapucinskog samostana iz Varaždina. Pročitani su pristigli izrazi sućuti iz Varaždinske biskupije, prof dr. Zvonimira Šeparovića i HŽD-a,  Mate Račevića i udruga Daksa iz Dubrovnika, bratića Ivana Klasića iz Australije i ostalih, a sjećanja na pokojnog bratića iznio je i vlč Vjekoslav Pavlović. 
      Josip Talan pokopan je u obiteljski grob na desnoj strani groblja u Cestici, red VIII, grobno mjesto broj sedam, a tu još počivaju djed i baka, Blaž (1882. – 1959.) i Helena r. Klasić, roditelji Antun (1906- - 1988.) i Terezija r. Pavlović (1906. – 1989.).

          Pokoj vječni daruj mu Gospodine! 

Fotografije u prilogu iz arhiva obitelji, a one sa sprovoda snimili su Antonio Kišić i Dragutin Šafarić iz Velenja i poslije članovi obitelji