Na susretu domaćih i iseljenih Otočara

Prisjetili se starog načina života, vožnje čamcem….
Drugi susret stanovnika Lovrečan Otoka, njihovih potomaka i iseljenika iz naselja održan je, pod pokroviteljstvom općine Cestica, u subotu, 17. studenoga 2007. godine. Okupljanje je započelo na desnoj obali rijeke Drave, kod ribičke kućice, uzvodno od dravskog mosta, a u 14 sati u „ladiji“ se preko Drave, s lijeve na desnu obalu, uputila četveročlana posada koju su sačinjavali putnici Katarina Vidrač (54) i Antonija Kralj (47), a pogon veslima i smjer plovidbe određivali su Mirko Težak (43) i Stanko Dobrotić (52). To je ujedno bilo podsjećanje na nekadašnja putovanja s obala na obalu, kojim su se žitelji naselja najčešće koristili za odlazak u školu, crkvu, posjete liječniku, rodbini i prijateljima, a i za dolazak posjeta u naselje. Ladija je udomaćeni naziv za drvenu lađu kojom su se prevozili ljudi, teret i životinje i koji je do dolaska i uvođenje skele u redoviti promet, koju su mještani nazivali „barna“, bio jedino prijevozno sredstvo kojim su se mještani i njihovi gosti i posjetitelji služili za prelazak rijeke Drave. Ladijom se prevozilo bolesne liječniku, a vodenim putem su se i mrtvi odvozili na vječni počinak na lovrečansko groblje. Uvođenjem redovite „brodske linije“, bilo je i određeno vozno vrijeme kojom se moglo putovati najčešće u toku dana, a za ranije odlaske na posao i s posla i u školu, kao i za kasnije dolaske u naselje opet su najsigurnije bile drvene „ladije“ koje su osiguravale povezanost sa svijetom neovisno od državne skele koja je prometovala rijekom.
Stotinjak okupljenih „Otočara“ prisjetilo se nekadašnje vožnje „ladijom“, a dolazak čamca, veslača i putnika na desnoj obali pričekali su ostali okupljeni koje su putnici iz čamca počastili kolačima i rakijom. Dobrodošlicu putnicima i okupljenim „Otočarima“ poželio je načelnik općine Mirko Korotaj, a nakon zajedničkog fotografiranja druženje je nastavljeno u sali DVD-a Lovrečan -Dubrava, u ulici Svetog Lovre u Lovrečanu, koja je dobila naziv po istoimenoj crkvi.
Poplava 1966. godine zaustavila razvoj Lovrečan Otoka
Lovrečan Otok je danas jedino prekodravsko naselje općine Cestica i Varaždinske županije, danas je to sastavni dio naselja Lovrečan, a na slavnu povijest i bogatstvo u siromaštvu u kojem su živjeli stanovnici pred nekoliko desetljeća podsjetio je Franc Težak, jedan od sadašnjih stanovnika i inicijator okupljanja sadašnjih i iseljenih žitelja i njihovih potomaka. U svom izlaganju i podsjećanju na život i naseljavanje rekao je: - Poštovane Otočarke, Otočari, potomci i ostali članovi vaših obitelji, dame i gospodo. Na prvom susretu Otočara 25. 08. 2001. godine, obećali smo da ćemo se sastajati svake pete godine. Malo smo zakasnili, ali evo nas nakon šest godina opet zajedno. Današnji susret organiziran je s ciljem da se opet sretnu nekadašnji susjedi i prijatelji, da se kroz priču, pjesmu i ples prisjete nekadašnjeg života, dogodovština i običaja, te da sve to skupa prenesu na svoje potomke, tj. mlađu populaciju.
Život na lijevoj obali Drave ni približno nije bio kao današnji. Učilo se, i večernji poslovi obavljali uz šturlampice, tu i tamo bio je pokoji radio na baterije. Na posao, u školu, u trgovinu, odlazilo se „barnom“ a izvan radnog vremena ladijama. Današnji prikaz prijelaza Drave čamcem, vjerodostojna je slika nekadašnjeg života Otočara. Prijevoz skelom ili „barnom“, kako smo ga mi zvali, vidljiv je na slici vaših pozivnica. Otočari su voljeli svoj kraj i zato su prkosili hirovitoj Dravi koja je svojim čestim izlijevanjem iz korita prijetila njihovim ognjištima i obiteljima. Znali su se uvijek organizirati i obraniti od velikih voda, 1965. godine nisu. Vodeni val potopio je dvorišta, ulazio u kuće, ponegdje čak i kroz prozore. Ljudi su bili prisiljeni na bijeg. Kasnije u organizaciji ondašnje Općine Varaždin i na preseljenje. Najviše Otočara preselilo se u Dubravu, pojedine obitelji žive u Babincu i Križovljanu, obitelji Vnuk Jože i Vinter Antuna preselile su u Trgovišće odnosno Mihovce u Republiku Sloveniju. U Otoku su ostali najtvrdokorniji ujedno i najsiromašniji koji su 1979. godine dočekali most, 1981. elektrifikaciju naselja, a krajem 90-ih uvođenje telefonske mreže i asfaltnu cestu.
Živjeli smo u rezervatu prirode
Život u Otoku imao je i svjetliju stranu, rekao bih, bio je to život u pravom rezervatu prirode. Od proljeća do jeseni vodili smo stoku na ispašu, drugi dom bila nam je Drava i rijetko koji nije znao plivati, kada je pošao u osnovnu školu. Biti Otočar značilo je biti i ribič u ondašnje vrijeme, ribar, a natjeravanja i igre po šumama davale su nam ugođaj iz Tarzanovih priča. Kasne jeseni i zimi, život se povukao u skromna domaćinstva, ali i tada je bilo živahno. Kožuhala se koruza, čerhalo perje, luščile su se košćice. Domače koline bile su svojevrsne veselice gdje su se okupljali susjedi, prepričavale dogodovštine i pjevalo se do ranih jutarnjih sati.
Sportski život Otočara bio je na visokom nivou. Nogometna igrališta sami smo izrađivali krčenjem šume. Bilo je rivalstvo „zgorjoga“ i „spodjoga“ Otoka, a nerijetko je nogometna reprezentacija Otoka igrala nogometne utakmice protiv Brezja i Ormoža.
I u kulturi bili smo na glasu. U sjećanju starijih ostali su tamburaški sastavi Imbruvih i Prprićuvih iz 50-ih godina prošlog stoljeća. Dramska sekcija krajem 50-ih na natjecanju amaterskih dramskih društava u Varaždinu osvojila je igrokazima „Gašo“ i „Baba Joka“, prvo mjesto ponajviše zahvaljujući sjajnim humoristima Slavku Dobrotić i Marti Vočanec.
Naše djedove i pradjedove krasile su mnogočlane obitelji. Normalno, za sve nije bilo mjesta kod kuće pa su Otočari raseljeni; ponajviše u Varaždinskoj županiji, ima nas u Zagrebu, Zaprešiću, u Cerni pokraj Vinkovaca. Potomci Otočara, a i sami Otočari žive u Subotici, Beogradu, Ljubljani, Postojni, Mariboru. U susjednoj Sloveniji ima nas u Ptujskom kraju, u općinama Zavrč, Gorišnica i Ormož, a „Otočari“ žive i u Austriji, Njemačkoj, Kanadi i Australiji.
Oni koji su ostajali, živjeli su životom svojih očeva. Bavili su se sitnim stočarstvom i ratarstvom, lovili su ribu za ondašnju gospodu, ispirali su zlato u Dravskom koritu, te tako prehranjivali svoje obitelji.
Juraj Vnuk prvi stanovnik Lovrečan otoka
Lovrečan i Brezje Otok bili su sredinom 19. stoljeća nenaseljeni kraj, obrastao velikim šumama, isprepleten mnogobrojnim berekima i dravskim rukavcima, u vlasništvu grofa Bombelesa, crkve i veleposjednika Ramušćaka. Naši su preci od njih kupovali parcele. Krčenjem šuma otvarali su prostore za izgradnju kuća, te rodnih vrtova i polja.
Oko 1890. g. u Otok se doselio iz Brezja Juraj Vnuk, otac Ferdinandov, te djed Anđele, Antuna, Terezije, Ivana, Marije, Jože, Ane i Franca.
Ovdje nazoče: Ferdinandova kći Terezija s potomstvom do praunuka, Ferdinandovi unuci po sinu Ivanu, Ferdinandovi unuci po sinu Joži.
Također, oko 1890. godine u Otok se doselio Mirko Vinter iz Brezja, otac Andrije, Karla, Antuna, Stjepana, Barbare, Rozalije, Malče, Elizabete, Katarine i Marije.
Ovdje nazoče potomci: Andrije – Drašikovi – sin Mirko. Karlovi – Karlinovi – unuci, Antuna – Turkovi – sin Marijan, Barbare – Barčini – kći Stanka, Rozalije – Rozini – unuci i Elizabetini, – Lizini – Alfons, Alfred i Seka.
Iz Lovrečana su se prije točno 100 godina, 1907. doselili u Otok Stjepan Dobrotić i Vera, roditelji Jakoba, Vane, Martina, Terezije, Lene i Marije. Današnjem susretu nazoče potomci i njihove obitelji: Jakoba Dobrotića, Vane Dobrotića, Martina Dobrotić i Terezije Vočanec r. Dobrotić. 1911. u Otok se sa ženom Marijom doselio Stjepan Težak, otac Martina, Julijane, Micike, Nanike, Jakoba, Stjepana i Franje. Susretu nazoči, unuk Stjepanov po sinu Stjepanu sa obitelji, Stjepanovi unuci po sinu Franji sa obitelji, kao i pokojnog Franje žena Silva.
Nakon rata 1920. godine u Otok se doselila Liza Vidrač, majka Franje i Marije. Susretu nazoče potomci i članovi njihovih obitelji, Franje: kći Dragica s mužem i snaha Katica, žena pokojnog Stanka, sina Franjinog. I Marije, prisutni kći Angela s obitelji i potomstvom te kći Marija. Također, 1920. u Otok su se doselili Marija i Petar Lazar, roditelji Jake, Rude, Mice i Mirka. Jedino iz ove familije nitko ne nazoči susretu.
1929. godine u Otok se doselio Franjo Vočanec sa ženom Terezijom r. Dobrotić.
Oni su se već predstavili kao potomci Terezije Dobrotić, sestre Jakoba, Vane i Tine.
Godine 1933. u Otok se sa Lovrečan Brega doselio Petar Težak sa sinom Franjom i snahom Anom. Franjo je bio brat Stjepana Težaka koji je u Otoku živio već 22 godine. Franjo i Ana imali su djecu, Antuna, Katarinu i Tereziju. Susretu prisustvuju Franjini unuci po sinu Antunu, Alfons, Alfred i Kristina sa obiteljima.
Nakon toga 1937. godine Alojz Dobrotić oženio se Marijom Vidrač i sagradio svoj dom. To su roditelji Angele, Marije i Franje koji živi u Australiji. Marija i Angela s obitelji i potomstvom već su se prije predstavile, a 1958. godine Dragutin Knezoci oženio se Stankom Vinter, kćerkom Barčinom i sagradili su svoj dom. Susretu nazoči Stanka Knezoci i kćer Đurđa.
Ponovna doseljavanja uslijedila su deset godina nakon „velike“ poplave
Godine 1976. doselili su se Franjo Županić i žena Josipa te Josipin sin Ivan. Godine 1984. u Otok se vratila živjeti Kristina r. Težak se mužem Feridom. Susretu su oba nazočna. 1994. iz Varaždina se u Otok doselio kupivši kuću Jože Vnuka, Gregorina Marijan.
Susretu nazoči Gregorina Marijan i njegov stanar Elvis Bogadi. Ovom susretu nazoči i Hrnčić Željko sa ženom, koji je u najranijoj mladosti živio 3 godine u Otoku kod tete i tečika Marije i Slavka Dobrotić. Drage Otočarke i Otočari, pošto smo se upoznali, još jedanput svima skupa u ime inicijativnog odbora za održavanje susreta, izražavam dobrodošlicu. Neka današnji susret bude susret pjesme i plesa, susret radosti i veselja.
Za dobro raspoloženje pobrinuli su se sami „Otočari“, a uz glazbenu pratnju sastava „Elita“ zapjevali su se stari popularni hitovi i zaplesalo kao u najsjajnijim danima.
Pred deset godina niknula je ideja o održavanju susreta svih „Otočara“, i domaćih i iseljenih. Prvi susret održan je u kolovozu pred šest godina, a drugi je, pod pokroviteljstvom općine Cestica realiziran u subotu 17. studenoga ove godine. Na prvom je bilo prisutno stotinjak osoba, a sadašnjem je prisustvovalo 145 ljudi.
Vrijedni organizatori priredili su i nagrade za najstarije sudionike susreta, a nagrade su primili i najmlađi prisutni „Otočari“. Tako je nagradu primila, najstarija prisutna Terezija Šipek (84) iz Gornjeg Ladanja, unuka Jurja Vnuk, prvog doseljenika u Lovrečan Otok, a kao najstarija Otočarka koja živi u Otoku nagradu je primila Silva Težak, dok je kao najstarija prisilno iseljena Otočarka nagrađena Stanka Knezoci iz Dubrave Križovljanske. Nagrade su primili i najmlađi sudionici susreta, Martina Dobrotić, Martina i Sven Šipek, Ana Tot i Kristijan Vnuk, koji i danas živi u Lovrečan Otoku.
U sklopu druženja predstavile su se sve obitelji, a organizatori druženja priredili su krštenje mošta kako ga organiziraju pravi „Otočari“. Susret je, uz glazbu, pjesmu i prepričavanju zgoda iz prošlosti naselja na Dravi, potrajao do ranih jutarnjih sati, a pripremu i održavanje susreta omogućio je organizacijski odbor u kojem se nalaze Franc i Alfred Težak, Ivan i Stanko Dobrotić, Vlado Vinter, Ivan Kralj i Branko Korotaj iz Lovrečana. Slijedeći susret planira se za godišnjicu doseljavanja prvih stanovnika u naselje. Za uspomenu na susret i druženje „Otočara“ 2007. godine sastavljen je foto album, a cijeli događaj snimljen je na DVD koji će se početkom prosinca prezentirati zainteresiranim sudionicima susreta.

U nastavku nekoliko fotografija snimljenih na susretu „Otočara“ – 2007. godine