Hodocasce vukovarskoj slobodi

Hodočašće Vukovarskoj slobodi

 
Posjet Vukovaru, gradu heroja

       Ovogodišnjem sjećanju na stradanje stanovnika i branitelja Vukovora prisustvovalo je preko dvadeset tisuća ljudi koji su se u subotu, 18. studenoga 2006. godine došli pokloniti vukovarskim braniteljima i odati počast gradu heroju i temeljima na kojima je ostvarena hrvatska samostalnost. 15 obljetnici U obilježavanje sjećanja na 15 obljetnicu pada Vukovara uključili su se i čelnici Varaždinske i Međimurske županije postavljanjem spomen- ploča na zgradi Mjesnog odbora na Trpinjskoj cesti i na portalu srušenog Borovo- commerca. Među onima koji su branili Vukovar bila su 862 policajca, pripadnika tadašnje varaždinske policijske uprave, koja je obuhvaćala i Policijsku postaju Čakovec. 25-orica su poginula na vukovarskom području, a 6 policajaca vode se kao nestali.

          Autobusi sa hodočasnicima ulazili su u grad cijelo jutro, a sjećanju na poginule branitelje i žrtve Vukovara pridružili su se i hodočasnici koji su do Vukovara došli pješke. Okupljanje hodočasnika bilo je u 10 sati ispred zgrade bolnice iz  koje su četnici i srpska vojska nakon zauzimanja grada odveli ranjenika i poubijali ih suprotno svim međunarodnim konvencijama.

        Nakon programa kod bolnice hodočasnici su se uputili do Vukovarskog groblja gdje su brojna izaslanstva položile vijence i zapalila svijeće. Tu je bio predsjednik Mesić, predsjednik Sabora Vladimir Šeks, predsjednik Vlade Ivo Snader, čelnici grada Vukovara, Vukovarski branitelji, preživjeli logoraši srpskih koncentarcijskih logora, predstavnici Županija i mnogih općina i gradova. Hodočasnici iz Dubrovnika, Šibenika, Zadra, Splita …… Varaždina, V. Toplica…, a među mnoštvom bili su i hrvatski branitelji Boris Veselnik i Josip Lazar iz općine Cestica ….

        Da podsjetimo u obrani Vukovara sudjelovao je i naš sugrađanin Marijan Vučak iz Babinca.

Kolona se do Memorijalnog groblja u Vukovaru kretala ulicama: Ivana Gundulića, Alojzija Stepinca, J. J. Strossmayera, Franje Tuđmana, Stjepana Radića, Bana Josipa Jelačića. Nakon sat i pol stigli smo do odredišta na groblju. U koloni su bili starci i starice, ali i velik broj mladih. Majke sa malom djecom u kolicima, cijele obitelji. Bili su tu i hrvatski generali fizički, a u mislima su tu bili i oni koji nisu mogli nazočiti sjećanju na patnju Vukovara u srpskoj agresiji.

      U kretanju gradom prolazimo kroz ulice gdje se na svakom koraku još vide strahote prohujalog rata. U doba agresije na grad je palo dnevno oko osam (8000) tisuća granata, a puščane i mitraljske hice nije nitko registrirao. Još uvijek se u gradu, u neposrednoj blizini kuća nalaze površine označene kao minska polja. Sve puno ruševina i bola. Sjećanja.

     Na prolazu kraj prostorija Radio Vukovara sjetio sam se i ratnih izvješća Siniše Glavaševića, novinara koji nas je u doba rata, iz opkoljenog i razorenog Vukovara izvješćivao o strahotama kroz koje je taj grad i njegovi stanovnici prolazio. Nakon zauzimanja grada od srane srpske vojske i četnika Siniša Glavašević je odveden, nestao je!!?? Ubijen je na Ovčari kraj Vukovara, kao i ranjenici iz bolnice i mnogi branitelji. Bilo je to pred 15 godina. Svijet i Europa nijemo su promatrali što se to događa na njihovu tlu. Sa grobišta Ovčara ekshumirano je 938 žrtava, a Siniša je bio pjesnik koji je neizmjerno volio svoj grad. Ta ljubav najviše se očitovala u izvješćima iz opkoljenog i razrušenog grada. Podaci o Siniši u nastavku.

       Položili smo vijence i zapalili  svijeće na memorijalnom groblju, a nakon polaganja vijenaca kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački služio je misu i održao dirljivu propovije. U povratku do 8 kilometara udaljenih autobusa besplatno su nas vozili autobusu Čazmatransa. Kući smo došli oko ponoći, i zapalili smo svijeće u spomen na Vukovarska žrtve.

             Vukovar u brojkama

Srpski okupator napad na Vukovar počeo je 28. srpnja 1991.  Nakon mjesec dana zatvoren je obruč oko grada. U Vukovar nije mogla ući hrana, manjkalo je lijekova, nije bilo vode. Vukovar je do posljednjeg dana branilo 1800 boraca. Punih 87 dana Vukovar je bio u okruženju, a Vukovarci su u podrumima proveli čak 102 dana. Neprijatelj ih je otjerao iz grada. Prvi Vukovarci počeli su se vraćati 1998...
I statistički podaci o vukovarskoj tragediji govore puno više od samih brojki. Svaka je brojka jedan čovjek, jedan život, jedan dom, jedna ljubav...

6 godina imala je najmlađa žrtva  silovanja u zloglasnom logoru u Stajićevu. Najstarija je bila baka od 80 godina
12 hrvatskih redarstvenika masakrirano je i poginulo u zasjedi u Borovu Naselju 2. svibnja 1991. godine
13 policajaca koji su se borili na području Vukovara još uvijek su na popisu nestalih osoba i ne zna se što je s njima
40 ranjenika svakog je dana stizalo u vukovarsku bolnicu. Hodnici, podrum i sobe bile su pune ranjenih Vukovaraca
52 masovne grobnice dosad su pronađene u Vukovaru i okolici, a ekshumirano je 2000 žrtava, od kojih je 1688 identificirano
60 kilograma težine izgubili su neki zarobljenici koje su nakon pada Vukovara srpski agresori odveli u logore
86 djece poginulo je u Vukovaru. Ukupno je poginulo oko 1100 civila i oko 600 branitelja. Ranjeno je 2500 ljudi
14.500 agresorskih vojnika poginulo je tijekom napada na Vukovar. Neprijatelju su branitelji uništili više od 400 oklopnih vozila, a srušili su i 27 agresorskih zrakoplova
15.000 civila bilo je do zadnjeg dana u Vukovaru. Među njima je bilo i 3500 djece. Oni su dočekali okupatore, koji su od žena i djece razdvojili muškarce, koje su pobili ili poslali u logore i opljačkali – olakšali za imovinu
22.000 Vukovaraca neprijatelj je protjerao. Povratak je počeo 1998. godine, a dosad se vratilo oko dvije trećine prognanika. Nekima još uvijek nisu obnovljeni domovi
29.758 predmeta iz vukovarskoga gradskog muzeja opljačkali su srpski agresori. Više od 800 predmeta okupatori su uništili
30.000 vojnika tzv. JNA, četnika, šešeljevaca, arkanovaca i pripadnika drugih srpskih paravojnih skupina mjesecima su pokušavali slomiti otpor branitelja. Na kraju, 18. studenoga 1991., moćniji neprijatelj ušao je u Vukovar, a tada je počela zvjerska osveta (izvor 15. godina Vukovara: Ratni dnevnik- 24 sata -)

Siniša Glavašević (preneseno s interneta)

Novinar, publicist i prozaik Siniša Glavašević rođen je u Vukovaru 4. studenoga 1960. U rodnom je gradu završio osnovnu i srednju školu, a u Sarajevu studij komparativne književnosti i bibliotekarstva. Bio je urednik Hrvatskoga radija Vukovar i ratni izvjestitelj. Po zauzeću Vukovara od agresorske JNA i četnika, odveden je 19.XI.1991. iz vukovarske bolnice i od tada mu se izgubio trag. Ekshumiran je iz masovne grobnice Ovčara i identificiran, tako da se pretpostavlja da je ubijen istoga dana kada je odveden, 19. studenoga 1991. Matica hrvatska u Zagrebu posmrtno mu je 1992. izdala zbirku "Priče iz Vukovara".

Priča o gradu

Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?

Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko ce Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac -netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi.
Priča o ljubavi

Vrijeme u kojem živimo toliko je nezahvalno da čovjek poželi da se nije ni rodio, ili bolje da se rodi u neko drugo vrijeme i drugi put, i to samo zato što u ovom vremenu nema dovoljno ljubavi za sve. Uzalud velike kuće, skupi automobili, zimovanje na visokim Tatrama, Garmisch-Partenkirchenima, uzalud skupi parfemi, brifinzi, sve je to izmaglica pravog života. Čovjek se opušta u narkotičnim prijevarama, vjesto izmišljenim tajnim životnim putovima i, kada jednom bude kasno, kada zatvorenih očiju pred vlastitim promašajima dočeka zrelu životnu dob, odjednom shvati da je prekasno za novi početak. Kraj je tu, možda već proviruje iza prvog ugla. Nema načina da ukradete godine, ukradete sreću -ako ljubavi nema. Može vam se pričiniti sunce radost, možete pomisliti da je vaš uspjeh potpun u ordenju, u sjenama velikih, ali gledao sam mnoge koji i praznih džepova uspravno hodaju ovim gradom. Njihova radost u neimanju mnogo je veća. Jer oni imaju grad. Imaju prijatelje. Imaju dušu. Nisu mali novac za Zagreb, Beč, Prag. Njihov je novac ostao u čašama, ispijenim s prijateljima, s kojima su poslije čekali svanuća na hrvatskim barikadama. Nekima je to čekanje bilo predugo, pa smo ostali bez njih. Ali mi svi dobro znamo gdje su. Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada nama, kao što je njihova ljubav nosila njih, jednom, na kraju puta, možda možemo očekivati da mi umremo sretni.