Otvorenje doma u Babincu

U obnavljanje i prenamjenu zgrade „konfekcije“ Visa u Babincu uloženo 6,8 milijuna kuna, a u Domu „Matija“ smješteno je 120 osoba starije životne dobi


        Uređenje i smještaj prognanika i izbjeglica u novouređeni dom u Babincu svečano je proslavljen u petak, 30. lipnja. Tom prilikom na svečanosti okupilo se više desetaka gostiju i uzvanika, čelnika Varaždinske županije, članova Poglavarstva općine Cestica kao i zastupnika Centra za socijalnu skrb iz Ivanca i Varaždina te izaslanstva Ministarstva mora, turizma, prometa i razvitka i Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi. Dobrodošlicu prisutnima poželjela je Snježana Juričinec, predsjednica Općinskog povjerenstva za socijalnu skrb.
     
    Čestitke rukovodstvu Doma, vlasniku Zdravki Šemuga i članovima obitelji, uputio je Mirko Korotaj, načelnik općine Cestica, a uspjeh u poslu i ugodan boravak štićenicima Doma poželio je zamjenika župana Predrag Štromar. Okupljenima na otvaranju obratio se Damir Špančić, državni tajnik u Ministarstvu mora, turizma, prometa i razvitka u upravi za prognanike, povratnike i izbjeglice, a čestitke na uspješnom završetku preuređenja zgrade u Dom uputila je i Dorica Nikolić, državna tajnica u Ministarstvu rada i socijalne skrbi koja je zajedno s kolegom simboličnim rezanjem vrpce otvorila novouređeni objekt. Zgradu, štićenike i osoblje Doma blagoslovio je vlč Ivan Košić, križovljanski župnik nakon čega su gosti razgledali Dom i kroz razgovor s osobljem i štićenicima upoznali se s njegovim radom.
     
    Obnovljena i preuređena zgrada Doma zauzima površinu od 1400 metara četvornih, a smještena je na površini od jednog hektara, uz glavnu cestu Varaždin – Dubrava Križovljanska. Investitor i realizator projekta Dom za starije i nemoćne osobe je Centar za pomoć i njegu Rupčić koji se djelatnošću skrbi za prognanike i izbjeglice bavi 8 godina. U uređenje i opremanje zgrade uloženo je 4,8 milijuna kuna kreditnih sredstava, a u završetak objekta uloženo je i dva milijuna kuna vlastitih sredstava Centra Rupčić. Pomoć u realizaciji projekta pružio je i Ured za prognanike, povratnike i izbjeglice, a doprinos uspješnom preuređenju zgrade dali su izvođači radova koji su sve poslove izveli kvalitetno i u dogovorenim rokovima – rekao je na otvaranju Doma vlasnik Zdravko Šemuga.         Dom za starije i nemoćne osobe podignut je u zgradi koja je pred 50 godina sagrađena dobrovoljnim radom mještana. Jedno vrijeme bila je u zgradi poljoprivredna zadruga, pa nakon toga Osnovna škola Babinec, proizvodni pogon konfekcije VIS-a Varaždin, a lanjske godine počeli su radovi na preuređenju napuštenog konfekcijskog pogona u prihvatni centar za osobe starije životne dobi.
    
     O životnim sudbinama štićenika Doma možete saznati tek kroz razgovor, naravno ukoliko su štićenici zdravstveno sposobni za komunikaciju. To je zasebna tragedija ljudi koji su morali napustiti svoje domove, Domovinu i obitelj, a često su otišli spašavajući goli život.
      
     U jednoj od soba doma smještaj su našli Petar Matić (72) iz okolice Sarajeva i Ante Topalović iz okolice Prijedora. U Hrvatskoj u izbjeglištvu su 15 godina, Petra je jednom posjetila sestra, dok je bila živa, a Ante je ostao bez rodbine, poubijali ih četnici kaže, nikad nije imao posjetu. Možete li to zamisliti!? U domu su smješteni i supružnici, objašnjava nam Marija Kralj iz Donjeg Vratna te se upoznajemo sa Jelom i Stipom Čičak iz Dervente iz Bosanske Posavine, pred ratom i četnicima izbjegli su 9. lipnja 1992. godine, a prošli su brojna prognanička naselja, od Broda na Savi, do Zagreba, Rovinja, Vinice i Babinca, kaže Stipe.
Svaka osoba nosi u sebi tužnu priču, uglavnom su ostali i bez roda i imanja.  
    
     Prolazeći od sobe do sobe, upoznajući se sa svakom pojedinačnom „Kalvarijom“ koju je svaka od tih osoba prošla nameću nam se brojna pitanja? Izgleda da ljudska patnja i tragedija nema kraja. Za njih kao da ne važi povratak, jer se za njih najčešće od rodbine nema tko pobrinuti. Međunarodne i domaće humanitarne ustanove imaju previše i sam posla, a hoće li se pravda pobrinuti za one koji su doveli do njihove tragedije. Tko je kriv za njihovu sudbinu, jad i čemer. Pitati ih jesu li dobro? Jesu li zadovoljni smještajem, osobljem? – To mi je izgledalo da nema smisla. Jer što očekivati od čovjeka koji je ostao bez ičega. Kojemu je svaki smještaj bio privremen, a u svakom mjestu gdje su bili nastojali su ih se riješiti.
         
        Na nama je da im posljednje dane, koliko je u našoj moći, olakšamo koliko je moguće.
Znam, mnogi će reći. – Ta zar nemamo i sami dovoljan broj ljudi starije životne dobi za koje se treba pobrinuti i osigurati ih, osigurati im kakovu takovu mirnu starost. Znam ima. I za njih se treba pobrinuti. Ako već djeca i nasljednici to nisu u mogućnosti to je dužnost Društva, ali i ovi ljudi imaju pravo na toplu riječ i jedan osmjeh dnevno. To nije toliko skupo, a oplemenjuje i naše srce i našu dušu i dokazuje da smo civilizirani narod gdje se s pravom ubrajamo
                                                                                                                                                                      Zapisao: f. talan